Zima je stigla tiše nego obično. Snijeg je prekrivao ulice, ali nije uspio prekriti tragove teškog života.
Na uglu između stare pekare i male prodavnice stajao je dječak — mršav, s rukama duboko zavučenim u džepove jakne koja mu je bila prevelika. Zvao se Haris, imao je deset godina i oči koje su, iako tamne, svijetlile kao da u njima gori neko malo sunce.
Njegove cipele bile su poderane. Na jednoj strani đon je visio, a čarapa se nazirala kroz rupu. Ali Haris nije mario za to. Naučio je da ne gleda ono što mu nedostaje — nego ono što još ima.
A imao je majku. Iako bolesnu i iscrpljenu, za njega je bila sve: kuća, toplina, i svaka nada koju je znao.
Svako jutro ustajao je prije sunca. U maloj sobi s drvenim prozorima kroz koje je ulazio vjetar, palio bi malu peć na ugalj. Dok se dim vijorio, on bi polako oblačio slojeve odjeće, spreman da krene.
Nije išao u školu već mjesecima. Kažu da je morao pomagati majci. Ali on nije gubio vjeru da će se vratiti — da će jednog dana opet sjesti u klupu i pisati svoj san u svesku koju još čuva ispod jastuka.
Haris bi svakog dana odlazio do pijace. Ljudi su ga znali. Neki bi mu dali voće koje se ne može više prodati, neki komadić hljeba, a neki samo pogled koji je govorio sve i ništa.
On bi zahvaljivao svima, sa onim svojim tihim osmijehom — onim koji topi i najhladniji dan.
Kad bi se vratio kući, majka bi ga čekala na starom kauču.
– “Hajde sine, ugrij se, opet si sav promrzao.”
On bi joj pružio hljeb i jabuku, a ona bi ga poljubila u čelo.
– “Jednog dana, mama, ja ću ti kupiti tople cipele. I novu deku. I kuću koja ne prokišnjava.”
Majka bi se nasmiješila, ali oči su joj znale izdati suzu.
Uvečer, dok su ljudi gasili svjetla, Haris bi palio svoju malu svijeću i crtao. Papir je bio požutio, ali na njemu su nastajali svjetovi. Crtao je kuću s velikim prozorima, polje puno cvijeća, rijeku, psa i – sunce. Uvijek je bilo sunce.
Kažu da je to bila njegova tajna – da crta ono što želi, ne ono što vidi.
Jedne noći, dok je vjetar lupao po prozorima, Haris je čuo majku kako tiho kašlje. Pokrio ju je svojom starom dekom i sjeo pored nje. U tišini, šapnuo je:
– “Mama, ne brini. Biće bolje. Ja ću učiti, raditi, i mi ćemo imati sve.”
Ona je samo klimnula glavom, pokušavajući sakriti suze. Znala je da njeno dijete sanja veliko, i da mu to niko ne može uzeti.
Sljedećih dana Haris je radio sve što je mogao – nosio kese ljudima, čistio snijeg ispred prodavnica, pomagao u pekari. Nisu mu uvijek plaćali, ali su mu često davali nešto što je bilo važnije – osjećaj da vrijedi.
A on je svaki dinar čuvao. U staroj limenci od keksa, ispod kreveta, skupljao je svoj san. Kad bi ubacio novčić, govorio bi:
– “Ovo je za školu. Za novi početak.”
Prolazili su mjeseci, snijeg se topio, a s njim i Harisove cipele. Ali kad bi pogledao nebo, uvijek bi našao razlog da vjeruje.
Jednog proljeća, žena iz pekare mu je donijela nove cipele. “Za te tvoje snove,” rekla je.
Haris ih je pogledao kao da su od zlata. Nije znao kako da zahvali, pa je samo rekao:
– “Znači, sad mogu dalje.”
I otišao je. U školu. Pješice, s torbom koju mu je neko poklonio, i s nadom koju mu niko nije mogao uzeti.
Kažu da je godinama kasnije, taj isti dječak otvorio pekaru. Na izlogu je stajao natpis:
“Za svakog ko je gladan – jedan hljeb besplatno.”
Ljudi su se pitali zašto to radi.
Ali on je znao. Jer jednom davno, kad je bio mali i bos, neko mu je dao komadić hljeba — i time mu vratio vjeru da svijet može biti dobar.
Leave a Reply