Peti Božić zaredom spremila sam trpezu za troje, i opet sjela za sto samo sa mužem. Darko nas je gledao sa ekrana, umoran i blijed, obećavao da će doći „sljedeće godine“. Kada se veza prekinula, ostala sam da gledam u crni ekran i hladnu pečenicu.Muž je bez riječi ugasio svjetlo u sobi i natočio rakiju. Rekao je da nema smisla ni jesti kad nemamo koga da hranimo. Kuća je utihnula kao grob, a ja sam bila sigurna da će ovo biti najtužnija noć našeg života.
Onda je, sat vremena kasnije, pas u dvorištu počeo da laje kao nikada prije. Ustali smo uplašeni, misleći da se nešto desilo. Kada smo otvorili vrata, prizor koji nas je dočekao nas je oborio s nogu.Stajala sam na pragu u mraku, držeći muža za ruku, dok je pas uporno vukao lanac i lajao prema kapiji. Srce mi je lupalo toliko jako da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi. U glavi su mi prolazile najcrnje misli, jer u to doba niko dobar ne dolazi. Dragan je tiho rekao da ostanem iza njega. Ja sam ipak napravila korak naprijed.
Kad smo otvorili kapiju, prvo što sam vidjela bila su jaka svjetla farova koja su obasjala snijeg u dvorištu. Auto je stajao ukrivo, kao da je naglo zakočio. Vrata su se polako otvorila, a meni su koljena klecnula. U tom trenutku nisam znala da li sanjam ili sam se konačno slomila.
Iz auta je izašla silueta u debeloj jakni. Prepoznala sam hod prije nego lice. Taj korak sam znala još dok je bio dječak. U jednom dahu sam shvatila istinu.
Mama“, rekao je tiho, kao da se boji da će nas probuditi iz sna. Nisam stigla ništa da kažem. Samo sam potrčala prema njemu, zaboravivši papuče, hladnoću i sve oko sebe. Zagrlila sam ga tako jako da sam mislila da će mi srce pući.
Dragan je stajao nekoliko koraka iza mene, ukočen. Vidjela sam kako mu se usne tresu, ali nije prilazio. Tek kada je Darko rekao „babo“, Dragan je spustio glavu i zaplakao. Nikada prije nisam vidjela suze na njegovom licu.
Sin nam je priznao da nas je slagao. Rekao je da je sve isplanirao sedmicama unaprijed, jer je znao da ne bismo izdržali još jedan Božić bez njega. Gazdi je rekao da mora kući zbog porodice, pa šta god da bude. Nije mario za posljedice, samo je želio da nas vidi.
Uveli smo ga u kuću, a vrata su se zatvorila iza nas kao da su zapečatila tugu. Pečenica je još bila tu, rakija na stolu, svijeća dogorjela do kraja. Darko je sjeo za sto na svoje staro mjesto. Prvi put nakon pet godina, trpeza je bila potpuna.
Sjeli smo bez puno riječi. Gledali smo se, kao da provjeravamo da li je stvarno tu. Svaki njegov pokret sam upijala očima, bojeći se da će nestati ako trepnem. Taj strah me nije napuštao.
Rekao nam je koliko mu je bilo teško svih ovih godina. Kako je radio po praznicima, preskakao obroke i brojio dane do povratka. Rekao je da je svaku našu suzu nosio sa sobom. Nisam znala da li me više boli ili grije to što čujem.
Dragan mu je tada rekao da pare nikada nisu vrijedile ovakvih noći. Da mu je dom uvijek bio otvoren, čak i bez ičega na stolu. Darko je ćutao i slušao, kao dijete koje je konačno stiglo kući.
U toj tišini bilo je više ljubavi nego u hiljadu riječi. Jeli smo polako, bez žurbe. Hrana više nije bila hladna, ni srca. Smijali smo se sitnicama, pričali stare priče i ponovo se prepoznavali. Kuća je disala punim plućima.
Pas je ležao kraj peći, miran kao da je i on znao šta se desilo. Snijeg je i dalje padao, ali više nije bio hladan. Sve je nekako sjelo na svoje mjesto. Kao da je Bog vratio dug.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam i gledala sina kako diše u svojoj sobi. Svaki njegov udah bio je dokaz da čuda postoje. Nisam tražila više ništa od života.
Ujutro sam ustala prva i skuvala kafu. Postavila sam tri šolje na sto, bez straha da će jedna ostati netaknuta. Kad su njih dvojica ušla u kuhinju, srce mi se ponovo steglo, ali od sreće. To je bio moj Božić.
Darko je ostao nekoliko dana. Nismo znali šta ga čeka kad se vrati, ali nismo ni pitali. Te dane smo živjeli punim plućima, kao da ih krademo od sudbine. I nismo se kajali. Kad je odlazio, rekla sam mu da više nikada ne mora da laže.
Da ćemo ga čekati, ali da se ne mora slomiti zbog nas. On me je zagrlio i rekao da je dom tamo gdje ga čekaju. Znao je to sada. I danas, kad se sjetim te večeri, znam jedno. Nije to bila laž, već ljubav prerušena u strah. A ljubav, čak i kad boli, uvijek nađe put kući.
Leave a Reply