Stara bosanska kuća nane Nure bila je najhladnija u selu.
Dok su komšije mijenjale prozore, stavljale fasade i ložile peći punom snagom, njena kuća je ostala ista – oronula, tiha i hladna. Vjetar je prolazio kroz drvene prozore kao da vrata nikad nisu ni postojala.
Nura je živjela sama.
Muž joj je preselio davno, a sin jedinac Adnan otišao je u Njemačku, u Minhen, trbuhom za kruhom.
Tamo se snašao.
Dobar posao, velika kuća, auto, porodica. Djeca su jedva govorila bosanski. Majku je viđao rijetko – najčešće preko ekrana, između dva sastanka.
Svaki prvi u mjesecu dolazila je uputnica.
300 eura.
500 eura.
Pred praznike i po 1.000.
„Majko, poslao sam pare. Kupi drva, popravi kuću, nemoj da štediš…“
govorio bi brzo.
„Znam, sine. Hvala ti. Samo ti meni budi živ i zdrav,“
odgovarala bi Nura, stežući telefon kao da je on.
Ali drva nije kupovala.
Skupljala je granje.
Nije kupovala meso. Jela je supu iz kesice i stari hljeb.
U kući je gorjela jedna sijalica – i to rijetko.
Komšije su šaptale:
„Vidi je, sin joj šalje devize, a ona živi k’o prosjak.“
Godine su prolazile.
„Doći ću sljedeće godine“ postalo je „kad stignem“.
Jedne zime, Nura je umrla.
Našli su je u hladnoj sobi, sa sinovom slikom u rukama.
Adnan je došao na dženazu.
Crni mercedes, skupo odijelo, pogled na sat.
Bilo mu je neugodno – i stid i ljutnja su ga gušili.
„Gdje su pare?“
pitao se.
Odlučio je da proda kuću.
Dok je iznosio stvari, došao je do starog, ulegnutog dušeka.
Bio je neobično težak.
I šuškao je.
Rasparao ga je.
Iz dušeka su ispali snopovi eura.
Hiljade.
Uredno složeni. Sve što joj je ikad poslao.
U sredini – pismo i jedne vunene čarape.
Pismo je mirisalo na majku.
„Sine moj,
pare meni nisu trebale.
Čuvala sam ih da ti jednog dana ne bude izgovor da ne dođeš.
Mislila sam – doći ćeš.
Nisam dočekala.“
Adnan je pao na koljena.
Okružen novcem, osjećao se siromašnijim nego ikad.
Od tog novca sagradio je česmu i put do kuće.
Na česmi piše:
„Obiđi svoje dok su živi.
Jer novac se može poslati.
Vrijeme ne može.“
A on danas dolazi često.
Sjedi ispred prazne kuće i uči ono što nije znao na vrijeme:
ljubav se ne šalje – po ljubav se dolazi.
Leave a Reply