Moj osmogodišnji sin Luka vratio se iz škole sa suzama u očima. U početku sam mislila da ga je neko zadirkivao, ali kad mi je kroz plač rekao da ga je učiteljica pred svima nazvala „kopiletom“, nisam mogla da vjerujem.
Ruke su mi se tresle od bijesa. Kako odrasla osoba može reći nešto takvo djetetu? Spremila sam se i odmah otišla u školu, odlučna da je pogledam u oči i čujem objašnjenje.
Našla sam je u zbornici, potpuno mirnu, kako pije kafu i lista sveske. „Možemo li da razgovaramo?“ pitala sam.
Podigla je pogled, nasmiješila se onim hladnim osmijehom koji ne obećava ništa dobro i rekla: „Ah, vi ste Lukina majka. Napokon.“ „Šta ste to rekli mom djetetu?“ pitala sam.
„Rekla sam ono što svi znaju,“ odgovorila je, spuštajući šolju. „Samo vi, izgleda, još glumite da ne znate.“ Srce mi je stalo. Pogledala sam je zbunjeno. „O čemu vi to govorite?“ upitala sam. Ona se naslonila, prekrstila ruke i šapnula:
O tome ko mu je pravi otac.“ U tom trenutku nisam mogla da progovorim. Njene riječi su mi odzvanjale u glavi, kao da ih čujem iz daljine. Pogledala sam je i pokušala da pronađem smisao u onome što je rekla, ali sve što sam osjećala bilo je zbunjenost i hladnoća koja mi se širila niz kičmu.
„Šta to treba da znači?“ pitala sam, glasom koji je jedva izlazio iz mene. Učiteljica se lagano nasmiješila, ali u tom osmijehu nije bilo ni trunke ljubaznosti. „To znači, draga moja, da ne možete da lažete vječno. Neko mora da kaže istinu.“
„Koju istinu?“ viknula sam. „Šta vi imate s mojom porodicom?“ Ustala je, prišla prozoru i tiho rekla: „Vaš muž nije Lukin otac. To svi znaju — samo vi više ne možete da glumite neznanje.“
U stomaku sam osjetila težinu. Kako ona može to da zna? To nije moglo biti tačno… osim ako… „Ko vam je to rekao?“ pitala sam, dok sam osjećala kako mi glas podrhtava.
Okrenula se i pogledala me pravo u oči. „Rekao mi je on. Prije mnogo godina.“ „O kome pričate?“ šapnula sam. „O Marku,“ rekla je i napravila pauzu. „Vašem mužu. On je bio moj.“
Taj trenutak mi je zaledio krv u žilama. Gledala sam je nepomično, a kroz glavu su mi prolazili mjeseci i godine braka, svi naši razgovori, njegovi čudni nestanci i šapat u telefonu. „Lažete,“ rekla sam, pokušavajući da zvučim sigurno, ali ton mi je bio slab.
Ona je otvorila fioku i izvadila stari okvir sa slikom. Na njoj — ona i moj muž, nasmijani, mladi, zagrljeni. „Ovo je bilo prije nego što ste ga upoznali,“ rekla je. „Ali on i ja nikad nismo zaista završili.“
Sjedila sam, bez riječi. „Zašto onda Luka?“ pitala sam. „Zašto da dijete pati zbog vaših grešaka?“ Ona je zastala, a zatim rekla nešto što me presjeklo: „Zato što Luka podsjeća na mene. Na mene i njega. Jer on nije tvoj sin. On je naš.“
Tlo mi se izmaklo pod nogama. Nisam znala da li da je udarim, zaplačem ili jednostavno pobjegnem. Sve se vrtjelo u glavi, slike, glasovi, sjećanja.
„Ti si luda,“ rekla sam, ali sam u sebi znala da nije. Onda je iz torbe izvadila nešto i spustila preda mnom. Stari pismeni test. Na dnu — Lukino ime, njen rukopis, i poruka: „Ima tvoje oči.“
U tom trenutku ušla je direktorica. Učiteljica je brzo sakrila papire, promijenila izraz lica i nasmiješila se kao da ništa nije bilo. „Ah, samo razgovaramo o Lukinom ponašanju,“ rekla je veselo.
Nisam rekla ništa. Izašla sam iz zbornice i osjetila da mi noge drhte
Sjedila sam dugo, držeći taj papir, i shvatila da su dvije žene lagale istog čovjeka — svaka na svoj način. Ona je lagala da ga još voli, a ja da mu vjerujem.
Luka nije znao ništa. I neće znati. On je moje dijete, bez obzira na to što kaže DNK. Dva dana kasnije, učiteljica je podnijela ostavku. Neko ju je prijavio zbog neprimjerenog ponašanja prema učenicima. Nisam morala ništa reći — karma je rekla sve.
A ja? Ja sam naučila da istina ponekad ne oslobađa. Ponekad samo naučiš da živiš sa njom — i voliš ono što ti je ostalo.
Kad me Luka pitao zašto sam plakala, samo sam ga zagrlila i rekla: „Zato što si moje najveće čudo. I zato što te volim više nego istinu.“
Leave a Reply