Moj sin je stalno pravio sneška belića, a komšija ih je stalno gazio kolima — ali moj sin je našao rešenje.

Moj sin je cele zime pravio sneška belića.
Ne „ponekad“, ne „kad mu se prohtelo“, već kao da je to deo njegovog života — nešto važno i obavezno. Kao da je dan izgubljen ako jednog dana posle škole ne izađe u dvorište.

Imao je osam godina — uzrast u kome svet još uvek deluje razumljivo: ako nikome ne smetaš, ako se trudiš i radiš nešto sopstvenim rukama, onda bi to trebalo da bude cenjeno i bar ne uništeno.

Svaki dan je počinjao isto.
Čula sam kako se zalupila ulazna vrata, kako je ranac pao, kako se Nik igra sa cipelama.

— Mama, mogu li odmah napolje? — pitao je, već napola oblačeći jaknu.

Ponekad sam pokušavala da mu namestim šal ili kapu, ali bi odmahnuo rukom:
— Sneška belići ionako ne gledaju kako izgledam.

Pravio ih je na istom mestu — u uglu našeg travnjaka, tamo gde se naše dvorište spajalo sa ulicom. Sam je izabrao to mesto. Govorio je da je tamo „najbolji sneg“, da je zbijeniji i da sneška belići „vide ljude i automobile“.

Svaki od njih nije bio samo obična figura.
Svaki je imao ime. Karakter. Ulogu.

Jedan je „održavao red“.
Drugi je „štitio“.
Treći je „bio samo dobar, da drugima ne bude strašno“.

Ponekad sam čula kako Nik razgovara s njima naglas. Ne kao dete koje se igra, već kao neko ko objašnjava, ubeđuje, pregovara.

Često sam stajala kraj kuhinjskog prozora i posmatrala ga. Njegovo koncentrisano lice, kako pažljivo ispravlja ruke od štapova, kako bira kamenčiće za oči. U tim trenucima sam shvatala: za njega to nije sneg. To je njegov prostor. Njegov mali svet.

I svaki put, pored tog sveta pojavljivali su se tragovi pneumatika.

Naš komšija, gospodin Strieter, živeo je pored nas dugo. Bio je od onih ljudi koji se nikad ne smeše. Govore kratko. Gledaju ozbiljno. Kao da je svako prisustvo drugih smetnja.

Dolazio je svojim prilazom, skraćujući put preko ugla našeg travnjaka. Malo. Nekoliko metara. Ali bilo je dovoljno.

Isprva sam pokušavala da ne obraćam pažnju. Onda sam pokušavala da se ubedim da ne radi namerno. Da možda jednostavno ne misli.

Ali jednog dana Nik je došao kući drugačiji.

Dugo je skidao rukavice. Sneg je padao na pod, a on je i dalje odlagao trenutak, kao da ne zna odakle da počne.

— Mama… — konačno je rekao. — On je ponovo pregazio.

Nisam odmah odgovorila. Već sam znala po glasu.

— Uništio je ga — nastavio je Nik. — I nije se ni zaustavio.

Prvi sneško je ležao uništen. Glava odvojena. Kamenčići razbacani. Štapovi polomljeni.

Nik nije odmah plakao. Samo je posmatrao. Kao da proverava da li će neko primetiti da je to nepošteno.

Zagrlila sam ga i tek tada je počeo da plače. Tiho. Suzdržano. Kao deca koja počinju da shvataju da svet može biti nepošten.

Iste večeri razgovarala sam sa komšijom. Smireno. Bez vike. Rekla sam da je to naš travnjak. Da se dete trudi. Da mu je važno.

Odgovor je bio ravnodušan:
— To je samo sneg. Ionako će se otopiti.

Ali nije bilo reč o snegu.

Sledeći sneško je izdržao dva dana. Zatim još jedan. I još jedan.

Svaki put Nik se vraćao kući malo drugačiji. Ponekad ljut. Ponekad ćutljiv. Ponekad samo dugo gleda kroz prozor.

— Zašto je njemu dozvoljeno? — pitao je jednom. — A ja ne radim ništa loše.

Predložila sam da ih pravi bliže kući. Odmahao je glavom:
— Ovo je moje mesto.

I bio je u pravu.

Jednog dana je došao kući neočekivano smiren. Previše smiren za dete.

— Mama, više ne moraš s njim da razgovaraš — rekao je.

Odmah sam se zabrinula. Objasnila sam da ne sme da radi ništa opasno, da ne sme nikoga povrediti i da ne može rešavati probleme na način koji bi nekoga mogao povrediti.

Pažljivo je slušao. Veoma ozbiljno.
— Ne želim nikome nauditi — rekao je. — Samo želim da prestane.

Sledećeg dana je pravio posebno dugo i pažljivo. Veliki sneško se pojavio bliže ivici dvorišta.

Izgledalo mi je čudno, ali nisam videla opasnost.

Uveče se začuo oštar zvuk. Zatim — huk vode.

Komšija je ponovo ušao na travnjak. Udario je u hidrant na ivici dvorišta. Voda je poletela uvis, poplavila ulicu, dvorište i automobil.

Srećom, niko nije povređen.

Kada su stigle službe, sve je postalo jasno: automobil nije bio na putu, već na privatnom zemljištu. Odgovornost je bila na vozaču.

Kasnije sam dugo razgovarala sa sinom. Govorili smo o granicama, odgovornosti i tome da čak i dobre namere treba razgovarati sa odraslima.

Bio je uznemiren, ali je shvatio.

Od tog dana komšija više nikada nije ušao na naš travnjak.

A Nik je i dalje pravio sneška. Neki su se otopili, neki oborila vetar.

Ali nijedan više nije uništen od strane automobila.

Ponekad i odraslima treba podsetnik o granicama. Smireno. Bez vike. Ali veoma jasno.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*