“Mama, stvarno nemam vremena sad, zovi me kasnije!” – riječi moje najstarije kćeri Ivane odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući u hladnu šalicu kave. Bilo je devet navečer, a ja sam već treći put tog tjedna pokušala nazvati jedno od svoje troje djece. Ivana je uvijek bila najosjetljivija, ona koja bi mi donijela cvijet iz dvorišta kad bi vidjela da sam tužna. Sada, kad ima 29 godina i radi u Zagrebu kao odvjetnica, moj glas joj je samo još jedan poziv koji treba odgoditi.
Moj sin Dario živi u Sarajevu. Rijetko se javlja. “Mama, znaš kako je s poslom…” uvijek kaže, a ja klimam glavom iako me ne vidi. Najmlađa, Lejla, još studira u Rijeci. Ona mi šalje poruke, ali uvijek kratke: “Sve ok, mama. Ljubim te.” Ponekad mi se čini da sam im bila potrebna samo dok su bili mali – dok sam im vezala pertle, kuhala juhu kad su bolesni, ili ih tješila kad bi ih netko povrijedio u školi.Sada sjedim sama u stanu u Osijeku. Suprug Emir umro je prije četiri godine. Od tada sam sama. Prijateljice su mi ili otišle kod djece u Njemačku ili su previše zauzete svojim unucima. Ja nemam unuke. Moja djeca još nisu ni blizu toga da postanu roditelji. Ponekad se pitam jesam li ih previše razmazila, jesam li im dala previše slobode? Ili sam možda pogriješila što sam ih učila da budu samostalni?
Jednog petka navečer, skupila sam hrabrosti i nazvala Lejlu na video poziv. “Mama, baš sam s društvom na kavi…” rekla je uz osmijeh. “Javit ću ti se kasnije!” Nisam joj zamjerila. Zaslužuje uživati u mladosti. Ali kad sam spustila mobitel, suze su mi same krenule niz lice. Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.Sutradan sam otišla na tržnicu. Kupila sam povrće za juhu koju nitko neće jesti osim mene. Na povratku sretnem susjedu Mariju. “Jasna, kako si? Djeca dolaze za Uskrs?” upita me s osmijehom. “Ne znam još… Svi su zauzeti,” odgovorim i osjetim knedlu u grlu. Marija ima troje unučadi i stalno priča o njima. Ponekad joj zavidim.
Navečer sjedim pred televizorom i gledam stare albume. Na jednoj slici Dario ima četiri godine i drži me za ruku na plaži u Makarskoj. Na drugoj Ivana puše svjećice na torti, a Lejla se smije bez prednjih zubića. Srce mi se stegne od tuge i ponosa istovremeno.
Jednog dana odlučila sam napisati pismo svojoj djeci. Ne e-mail, ne poruku – pravo pismo rukom napisano.
“Draga djeco,
Znam da ste odrasli i da imate svoje živote. Znam da ste zauzeti i da vam možda ne padam često na pamet. Ali želim da znate da vas volim više nego išta na svijetu. Ponekad mi nedostajete toliko da me boli fizički. Ne tražim ništa osim malo vašeg vremena – jedan poziv tjedno ili poruka da ste dobro. Znam da ne mogu biti dio vaših svakodnevnih briga kao prije, ali još uvijek sam vaša mama i uvijek ću biti tu za vas.
Volim vas,
Mama”
Pisma sam poslala poštom, svakoj posebno. Prošlo je nekoliko dana bez odgovora. Počela sam sumnjati da sam pogriješila – možda će misliti da ih ucjenjujem osjećajima? Možda će im biti neugodno? Ali onda je zazvonio telefon.
“Mama?” bio je to Dario. Glas mu je bio tih, drugačiji nego inače.
“Dario? Sve u redu?”
“Pročitao sam tvoje pismo… Mama, oprosti što ti se ne javljam češće. Nisam ni shvatio koliko ti nedostajemo… Znaš kako je s poslom, ali to nije izgovor. Volim te, mama.” Glas mu je zadrhtao.
Nisam mogla govoriti od suza.
Te večeri nazvala me i Ivana. “Mama, oprosti što sam bila gruba zadnji put… Znam da te zapostavljamo. Hoćeš li doći kod mene za vikend? Napravit ćemo kolače kao nekad.” Osjetila sam toplinu oko srca kakvu nisam dugo osjetila.
Lejla mi je poslala poruku: “Mama, volim te najviše na svijetu! Vidimo se uskoro!”
Nisam riješila sve svoje probleme tim pismom, ali nešto se promijenilo. Počela sam više izlaziti iz kuće – upisala sam tečaj slikanja u lokalnom domu kulture, upoznala nove ljude koji su prolazili kroz isto što i ja. Počela sam pisati dnevnik i svaki dan zapisivati barem jednu stvar zbog koje sam zahvalna.
Ali još uvijek ima dana kad me pogodi tišina stana i kad osjetim prazninu koju ništa ne može ispuniti osim zagrljaja moje djece.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji sami krivi što nas djeca zaborave kad odrastu? Ili je to jednostavno život? Kako vi to podnosite? Kako pronaći novu svrhu kad vas oni kojima ste dali sve više ne trebaju?
Leave a Reply